Moć reči

Jelena Rosić

Reč povodom dodele Nagrade “Stevan Sremac” za knjigu godine na srpskom jeziku.

25. maja 2013.

Poštovane dame i gospodo,
Pričinjava mi neizmerno zadovoljstvo i radost što se moja knjiga uvrstila u red nosilaca jedne od najuglednijih nagrada u srpskoj književnosti. Ukazana čast me utoliko više raduje zato što ime Stevana Sremca za mene ima poseban značaj – vraća me u doba detinjstva i rane mladosti, u vreme kada su dobre knjige imale moć; kada smo čitali rado i bez opterećenja i kada su knjige bile najčešći poklon koji smo od svojih vršnjaka dobijali za rođendan.
Ipak, bez obzira na ponos i radost zbog uručenog priznanja, sebe pre svega vidim kao čitateljku u stalnoj potrazi za magijom reči koju nudi dobra knjiga. Nema sumnje da s obzirom na okolnosti ovo nije jednostavan zadatak. Poput mnogih imigranata zainteresovanih da otkriju šta se novo događa u svetu književnosti na maternjem jeziku, suočavam se sa tehničkim problemima usled fizičke udaljenosti, ali i izolacije življenja u zemlji koja, bez obzira na pogodnosti koje mi pruža, nije isto što i otadžbina.
U mom slučaju ovakva osamljenost poklopila se sa rađanjem četvoro dece i nedostatkom komunikacije sa nekim dragim ljudima koji bi mi u trenucima ophrvanosti svakodnevnicom bili od pomoći. Sati koje je muž provodio na poslu bili su predugi, najbliži prijatelji su bili udaljeni više od 300 kilometara, a na celom američkom kontinentu nismo imali nikoga od rodbine.
Naravno da sam se u slobodnim trenucima, bez obzira na to koliko oni bili retkost, okrenula knjigama, ali, nažalost, bar što se tiče knjiga na srpskom jeziku koje su mi u tom trenutku bile dostupne, nisam bila zadovoljna ponuđenim izborom i zato sam počela ponovo da pišem. Pisala sam da bih utolila potrebu za nečim što je odgovaralo mojim čitalačkim kriterijumima. Pisala sam da bih imala šta da pročitam.
Bile su to priče iz mog okruženja, možda na prvi pogled ne sasvim dosledne stvarnosti, ali na emotivnom nivou nesumnjivo da su to bile. Pisala sam o svima nama koji su u jednom trenutku odlučili da pođu na put koji preobražava u neočekivano, u animalno čak, bez obzira na opomene i svest da se čuvamo. Da se pričuvamo svih tih nakaza u ljudskom obličju kako se ne bi dogodilo da nas usput neko pojede ili da mi pojedemo nekog drugog. A opet posle svega, na kraju dana, nemamo drugog izbora nego da prihvatimo činjenicu da je meso uvek samo meso a so da je so.
Ipak, priče koje se nalaze pred vama su, pre svega, obične i zato ih sa svojih relativno ušuškanih mesta na miru možete čitati kao nešto što se događa samo onima koji pređu granicu, bez obzira na to šta se pod tim pojmom podrazumevalo. U svakom slučaju, volela bih da znate da sam se pišući ove priče i sama menjala, jer, bez obzira na sve muke, bio je to još jedan put, moj put, koji sam sa uspehom prešla. Nadam se da ćete čitajući ih, ma gde bili i ma gde nameravali da se u životu uputite, pronaći delić sebe.
Neizmerno sam zahvalna članovima žirija ove manifestacije, Vuletu Žuriću, Snežani Božić i Tijani Spasić, koji su mi ukazali poverenje i veliku čast kada su se odlučili da prestižnu nagradu dodele jednom relativno nepoznatom piscu. Nema sumnje da će me lepe reči podrške ohrabriti i motivisati da sa više poleta prionem na pisanje novih priča. Iskreno se zato nadam da će se lančani krug na ovaj način produžiti i da će u svemu onome sto će, nadam se, proizići kao rezultat, neki budući čitaoci pronaći očekivanu radost.
Zahvaljujem i uredniku Arhipelaga, Gojku Božoviću, što mi je omogućio da moja knjiga ugleda svetlost dana u izdavačkoj kući koju veoma cenim, baš kao i na savetima koje mi nesebično pruža.
Na samom kraju, volela bih još jednom da se osvrnem na moć reči. Moja odluka da novčani deo nagrade poklonim Domu za decu ometenu u razvoju „Kolevka“ iz Subotice samo je odjek reportaže koju je napravila naša cenjena novinarka Mira Adanja Polak. Još tako davno govorila je o jednoj sličnoj instituciji i o nedaćama kroz koje mali stanovnici ovakvih domova prolaze. Od tada je prošlo mnogo godina, ali njenu dirljivu reportažu još dobro pamtim.
Uostalom, reči imaju magičnu moć.