Zlatni rog

Eugen Šuljgin

Koliko samo ima hidžaba, čadora, burki ili kako se već zovu. Koliko samo ima muškaraca u šalvarama i prslucima preko tunika. Mongolska širina između jagodičnih kostiju. Zažagrene oči. Zbunjeni ljudi koji skupljaju svoj prtljag.

Beograd, 15. oktobra 2016.

Samuel Samler je imao lošu noć. To uopšte nije ličilo na njega. Naprotiv. Često je govorio svojoj ćerki Marti, koja je patila od hronične nesanice, nesrećno dete, da je povukla na majku, jer je on, uprkos svojim godinama, a imao ih je 76, uživao u svojih sedam sati. Samler nikad nije spavao sa navučenim zavesama, a francuska vrata koja su vodila u dvorište uvek su bila otvorena. Tako je kad otvori oči bio najbliži travnjaku i zemlji, i znao je, još pre nego što bi podigao glavu s jastuka, kakvo će vreme biti. Ali sveži vazduh koji mu je obično ispunjavao nozdrve ovog jutra zamenio je otužni ukus ustajalog daha, a svetlo u sobi bilo je beživotno, kao da se noć povukla pre nego što je jutro bilo spremno da preuzme kontrolu.
Seo je na ivicu kreveta i navukao iznošenu trenerku koju je rado nosio, često veći deo dana. Zatezalo ga je u butini i u leđima pa je tiho opsovao jer nije uspevao da ubaci stopalo u nogavicu. Nekoliko trenutaka sedeo je go do pasa i pratio kako različiti delovi tela šalju svoje mrgodne signale. „Ovako ti je bilo već mnogo puta, čak i gore nego danas”, probao je da ubedi sebe. Ali onaj rezignirani spokoj koji je obično uspevao da osvoji ovakvim uveravanjima ovog puta je izostao. Pitao se zašto mu san nije doneo uobičajeni odmor, iako je vrlo dobro znao odgovor: danas je 14. decembar i on treba da krene za Istanbul da pronađe onu novu pripovetku koju im je obećao.
Kako je mogao da prihvati tako sulud poziv, pitao se, i ponovo je znao odgovor: poziv je stigao jednog maglovitog zimskog januarskog dana, a i oduvek je želeo da vidi Zlatni rog. To mu je bio stari san. Mistika Istoka. Konstantinopolj. Vizantija. Septembar je bio tako daleko u budućnosti da je čitav taj projekat delovao kao zabavna i nestvarna bajka. Naredni meseci naređali su preko slika istanbulskih minareta slojeve zadataka, a razlog posete ostao je poput praznine u svesti.
Jedan od njegovih najstarijih prijatelja, koji je sebi dao iritantno pravo da mu govori ono što je nazivao robovskim istinama, često je tvrdio kako Samler ima neki nedolični dar za osećanje detinje radosti. „Pretpostavljam da je to posledica tvog spisateljskog bića”, obično bi promrljao. „Da nisi takav čitav život, pomislio bih da si podetinjio.”
Da li ga je ta navodna detinjastost nagnala da prihvati tu čudnu ponudu nekog književnog festivala pod pokroviteljstvom UNESCO-a?

Eugen Šuljgin S nekog drugog sveta

Nešto kasnije je vrlo oprezno izneo poslužavnik sa doručkom u dvorište i spustio ga na kameni sto kraj ružinog žbuna. S mukom je seo na klupu i pružio duge noge. Pogledom je upio zaraslim dvorištem zaštićen čestar, mahovinom obrasle kamene ploče staze koja vodi ka kapiji i raskošne krošnje koje su sad u kasno leto potamnele i skoro potpuno ga skrivaju od neba. Na trenutak ga je ispunilo ono zadovoljstvo koje obično oseća kad zna da je ovde unutar sebe, u svom samostvorenom bivstvovanju, kao da je ušao u sliku koju je sam naslikao.
Dok se tušira, posmatra svoje telo u ogledalu iznad lavaboa. Zateže opuštene mišiće na grudima i uvlači stomak. Barem nisam debeo, pokuša da se uteši, ali istovremeno vidi i bore sa unutrašnje strane nadlaktice, tamo gde su ranije mišići zatezali kožu.
Sad se bolje oseća. Znao sam, razmišlja. Ovi napadi nemira uvek brzo prođu. Kad sam bio mlad padao sam u paniku zbog svake sitnice. Zbog najmanje moguće nezgode; teksta koji je presušio, osećanja koje je izgubilo intenzitet. Strah od straha izazivao je teskobu, tako je bilo. Ali tada sam takođe svoje krize uspevao da pretvorim u novu kreativnost. Okruženje, moji najbliži, nikad nisu razumeli koliko me je koštalo da istrpim sve to. Ali sada, pod stare dane, poznajem sebe. Sad sam sâm, i tako je najbolje, najbolje je tako.
Kroz prozor aviona se sunčev disk pomalja poput blede, nejasne meduze, a on sam lebdi naizgled nepomičan.
Protegne vrat i konstatuje da se drugi redovi kreću brže od onog koji je on izabrao – kao i obično. Koliko samo ima hidžaba, čadora, burki ili kako se već zovu. Koliko samo ima muškaraca u šalvarama i prslucima preko tunika. Mongolska širina između jagodičnih kostiju. Zažagrene oči. Zbunjeni ljudi koji skupljaju svoj prtljag. Čuje da nekoliko skandinavskih štrkljavaca suviše hvalisavo pričaju. Odmah ispred njega u redu stoji jedna potpuno umotana žena s tri mala deteta, najmlađe je poput zamotuljka na njenoj ruci. Pokušava da pronađe pasoš u dubinama prepune torbe. Samlera dotakne njena bespomoćnost, odjednom mu se čvor u stomaku razveže. „Shall I hold the baby for you?” pita na sopstveno iznenađenje. Ona prestravljeno pogleda njega i njegove ispružene ruke. Onda se okrene jedan tip koji stoji ispred nje i besno se upilji u Samlera. Zatim zgrabi dete i prosikće nešto mladoj ženi. Samler se brzo povuče natrag u svoju ljušturu.

Prevod s norveškog: Mirna Stevanović

Autor je poznati norveški pisac ruskog porekla, počasni potpredsednik Međunarodnog PEN, pisac romana S nekog drugog sveta koji početkom naredne nedelje uskoro izlazi na srpskom jeziku u izdanju Arhipelaga.

_________________________________________________

© za srpski jezik: „Arhipelag“ www.arhipelag.rs