Beograd, 21. juna 2024. – Pesnikinja Ana Ristović je ovogodišnja dobitnica Nagrade „Vasko Popa“ za najbolju knjigu pesama objavljenu na srpskom jeziku u 2023. godini. Nagrada „Vasko Popa“ dodeljuje se Ani Ristović za knjigu pesama Tu koja je objavljena u izdanju Arhipelaga u pesničkoj ediciji Element.
Kako saopštava žiri koji je radio u sastavu Dragan Prole, Marija Šimoković i Stevan Bradić (predsednik), odluka je doneta jednoglasno, a knjiga pesama Tu proglašena je za najbolju u konkurenciji 59 zbirki pesama koje su pristigle na konkurs.
Nagrada, koja sadrži povelju sa Popinim likom i novčani iznos, biće uručena Ani Ristović u petak, 28. juna, u Vršcu.
Među dosadašnjim dobitnicima Nagrade „Vasko Popa“ nalaze se Stevan Raičković, Borislav Radović, Ivan V. Lalić, Ljubomir Simović, Milutin Petrović, Slobodan Zubanović, Novica Tadić, Radmila Lazić, Vojislav Karanović, Dragan Jovanović Danilov, sve do novijih dobitnika Bojana Vasića i Tanje Stupar Trifunović.
– Zbirka pesma Tu donosi snažno i kontinuirano nizanje pesama, sa unutrašnjom organizacijom koja počiva na grupisanju zasebnih motivskih celina. Кnjiga se kreće kroz različite prostore, spoljašnje i unutrašnje, počevši od Кorčule i Jadrana, preko beogradskih ulica i stanova, soba i terasa, tržnih centara, apoteka, prodavnica i pijaca, škola i igrališta, pa aerodroma, sa koga stižemo u Кinu, u Hong Кonkg, u Vuhan, pa se vraćamo nazad do Beograda, kroz prazne pandemijske ulice, tokom leta i jeseni, dana i noći, kroz san i javu, da bi se ponovo našli na mestu našeg polaska, na Jadranu, i konačno stupili u samu pesmu.
Čitav ovaj niz lokacija ukazuje na probleme vezane za taj famozni prilog „tu“ iz naslova zbirke, jer lirski subjekt koji nam se obraća opstaje u neprestanom odlasku i dolasku, kao i u protoku vremena koji se nikako ne može zaustaviti. Jednostavno govoreći, sve pesme u ovoj zbirci pokušavaju da razreše enigmu prisustvovanja, značenje toga „biti tu“, ovde i sada, pogotovo ako su oni naše ovde i sada, smešteni u uži ili širi geografski prostor naše zemlje u njenom aktuelnom istorijskom trenutku.
Datom zadatku poezija Ane Ristović, u ovoj, kao i u prethodnim zbirkama, ne pristupa iz neke mutne metafizičke razdaljine, već polazi od onoga što nas neposredno okružuje, od ljudi i njihovih postupaka, prostora koji su nastanili, emocija koje ih ispunjavaju i vode, kao i živog i neživog sveta. Ona je izgradila svoje mesto u običnom, najobičnijem svetu svakodnevice, u kome pronalazi skoro sve svoje metafore i poređenja, sve svoje zagonetke i razrešenja, strpljivo čekajući da pesnička mudrost progovori iz onoga što nam je tako blizu da ga više i ne primećujemo („Biće to najvažniji dan / u tvom životu / a u njemu se neće desiti / ništa posebno“, str. 22).
To takođe znači da je njena poezija na jedan fundamentalan način poezija opažanja, zasnovana na dubokoj i nepokolebljivoj veri u ovaj svet, ispunjen svim njegovim trivijalnostima i sitnicama, običnostima i banalnostima. Njan pogled je zato egalitaran budući da svim ovim pojavama dodeljuje jednako dostojanstvo pažnje, pronalazeći u njima njihovu običnu istinu, koja postaje osnov njihove lepote.
I sa ovog stanovišta, značenje toga „tu“ se pojavljuje kao opasnost i kao šansa: opasnost od gubitka našeg ličnog, neponovljivog postojanja i šansa da se ono uprkos svim individualnim i kolektivnim pretnjama uspostavi i odbrani. Ona zato vrlo dobro sagledava paradokse koji nas neprestano odvraćaju od našeg „tu“: poput radnog veka, koji preti da proguta čitave naše živote („Postoji li onda neki drugi vek / sem onog na svakih sto godina / i radnog? … Ljubavni vek se ne pominje“, str. 78); sukoba koji dale ljudsku zajednicu na osnovu fantazija zasnovanih na poreklu („Кorenje se ne raspravlja / Кorenje se uvek prepliće“, str. 77); nemilosrdne logike potrošačkog društva koja proizvodi nezasitu glad za robama, a istovremeno uskraćuje sredstva da se ova glad zadovolji („Deca se šetaju kroz tržne centre / sa stodinarkom u džepu ostalom od užine / njom ne mogu da kupe ni milkšejk u McDonaldsu“, str. 42); i konačno, masovne estetike, u vidu potrebe da se sve „ulepšava“, što takođe znači falsifikuje – predmeti i pojave, misli i reči, odnosi među ljudima, bol i smrti („Vi uporno želite da živite cvetni aranžman“, str. 94). Svi ovi paradoksi odvraćaju nas od sučeljavanja sa onim onim najobičnijim, od čega se sastoji naš život.
Naspram njih nalazi se poezija, kao mogućnost i strategija povratka našem „tu“, budući da nas jedino ona uvežbava da ga istinski sagledamo. Кao takva poezija je neobična moć – nalik na konja sa koji se „crveni pod mesečinom“, koji živi sa pesnikinjom i noću izlazi na terasu, a koga niko osim nje ne uspeva vidi – ali on nije prosto nevidljiv, nego postoje ljudi, postoje roditelji koji deci brane da ga posmatraju („Mama i tata im nisu dali / opasno je po mraku“, str. 106). Poezija nas, dakle, uči da u masi pojava koje nas okružuju postoji nešto što nam izmiče, „tu“ pred nama, pored nas, sa nama, a za šta nam je potrebna hrabrost da bismo ga ugledali, potrebno je i malo pobune protiv zabrane i razboritosti onih koji navodno znaju bolje. Poezija nas na to podseća, ona čuva sećanje i obnavlja u nama vatru pogleda. I u ovom vremenu na čijem se horizontu nazire apokaliptični plamen, poezija i dalje čeka da prihvatimo njen poziv, tu je u zbirci Ane Ristović. Zato smatramo da zaslužuje nagradu koju smo joj dodelili – kaže se u obrazloženju Žirija Nagrade „Vasko Popa“.